Home
To the Moon
Igre su prvenstveno tu da nas zabave. No neke, poput indie naslova To the Moon, svojim refleksivnim karakterom idu korak dalje od toga.
Medij videoigara temelji se na interaktivnim iskustvima. Svaka je igra u svojoj srži zapravo jedno iskustvo kojega tvore različiti segmenti te cjeline. Iskustvo se između ostaloga može stvarati na kreativnosti, kompetitivnosti, vizualnom doživljaju, ali i narativnoj vrijednosti. Potonje je često osporavano jer je fabula u većini igara stavljena u sporedni položaj, zbog čega će mnogi reći kako je kvalitetne priče bolje tražiti u nekim drugim medijima. Srećom, povremeno se pojavi nekoliko igara koje to opovrgavaju. Iako takvi naslovi nisu česti, oni nas dotiču na specifičnoj razini. Jer rekordi se ruše, vizualni izričaj napreduje, a dobra priča ostaje upamćena za sva vremena.
WE HAVE TO GO DEEPER!
To the Moon je priča o ispunjavanju želje. Koliko god to čudno zvučalo, stvar je još čudnija - radi se o netipičnom procesu koji se ne odvija u stvarnosti već u sjećanju osobe. Protagonist igre je starac Johnny koji u nesvjesnom stanju broji posljednje sate svoga života. Kako bi mogao umrijeti sretan, želju mu pokušava ispuniti doktorski duo metodom izmjene njegovih sjećanja. No to nije tek rutinska operacija - starac zna da mu je želja otići na mjesec, ali razlog iste mu nije poznat, barem ne u svjesnom obliku. Doktorski par stoga mora analizirati njegov život u retrospektivi te naći rješenje za traženu želju prije nego starac izdahne po posljednji put.
Dakako, to je tek zaplet. Kada zavirite nešto dublje u samu priču, iskusit ćete gotovo sve što bi jedna fantastična pripovijetka trebala sadržavati. To the Moon ima sposobnost zaintrigirati, nasmijati, rastužiti i razveseliti, a to uspješno čini tijekom čitave avanture. Dijalog je kratak ali jasan, te predivno ocrtava odnose među likovima. Doktori Eva i Neil na dobrom su putu da postanu novi George i Nico, a starac Johnny i njegova supruga River dijele iznimno uvjerljiv ljudski odnos u kojemu ljubav nije nekakva paradigma, već se u njoj isprepliću mnogi faktori koji utječu na život (financijski status, bolest, kompleksi djetinjstva itd.).
Priča ima nekoliko neočekivanih zaokreta i niz filozofskih pitanja, primjerice o moralnosti umetanja misli u sjećanje (Eva u jednom trenutku konstatira kako njihov zadatak nije da se igraju Boga), zbog čega ju je ponekad teško pratiti, no većinu vremena ipak je jasno što se događa. Pritom valja naglasiti da su najbolji dijelovi igre upravo oni kada vam igra tek sugerira ono što se događa, a vi sami povezujete stvari na temelju prethodnih saznanja.
Dakako, ne može se reći da je priča sasvim originalna, što ste mogli i sami primijetiti ako ste gledali filmove kao što su Inception ili Eternal Sunshine of the Spotless Mind. Međutim, treba reći da je priča ovdje fokusirana na cjelovitiju životnu sliku jednog lika, što znači da sa spomenutim filmovima možda dijeli zaplet, ali ne i glavninu radnje. Dakle, može se reći da je priča snažan adut To the Moona. No što je s ostalim elementima od kojih je ovo iskustvo satkano?
RETRO U RETROSPEKTIVI
To the Moon žanrovski pripada među klasične point'n'click avanture. Gameplay mehanika stoga se oslanja isključivo na dijaloge i rješavanje zagonetki. Dijalozi su ovdje potpuno izravni i ne ostavljaju nikakvu mogućnost izbora, tako da se na kraju sve svodi na rješavanje jedne logičke zagonetke. Za njezino aktiviranje potrebno je skupiti pet različitih orbova unutar jednog sjećanja, nakon čega se dobiva slagalica u kojoj je potrebno okrenuti sva polja da bi se otkrila čitava slika. Taj zadatak progresivno postaje nešto teži, iako ćete ga i u najtežem izdanju riješiti bez ikakve muke i nasumičnim stiskanjem različitih polja. Igra vam kao svojevrsni highscore nudi naznaku u koliko se minimalno poteza zagonetka može riješiti, ali to nema apsolutno nikakav značaj za samu igru.
I to je otprilike to što se gameplaya tiče! Naravno, povremeno ćete naći i neke druge vrste kombinatornih zagonetki, pa čak i nekih pucačkih dijelova igre, no u suštini se sve svodi na jednu linearnu stvar. To vam može zvučati monotono, ali obzirom da se do svake zagonetke dolazi kroz sjećanje, a to sjećanje je dio priče, neće vam nedostajati motivacije za napredovanjem u igri. Uostalom, u četiri sata koliko igra otprilike traje, ne stignete ni zamijetiti repetitivnost gameplay mehanike. Nažalost, isto se ne može reći za kontroliranje likova koje je dosta limitirajuće.
Naime, da biste upravljali likovima pomoću miša (što je standardna praksa PNC igara) trebat će vam dosta strpljenja jer im ne možete narediti da dođu na drugi kraj ekrana već ih klikanjem svakog metra ispred njih morate navoditi do željenog cilja. Također, pomalo je nezgodno kada se na sitnom objektu nađu dvije interakcije, pa ih je moguće razdvojiti tek preciznim, milimetarskim kretnjama miša. No prvo treba uočiti da objekt sadrži dvije interakcije, što nije nimalo lako i može vam priuštiti onaj osjećaj izgubljenosti u PNC igri ukoliko niste oprezni.
Na polju vizualnog, riječ je o igri „staromodne“ prezentacije. Grafika nas podsjeća na prastare 8-bitne dane, a dijalozi nisu ozvučeni. I dok se to može činiti kao nepremostiva barijera za današnje vrijeme, već nakon sat vremena teško je zamisliti igru u drugačijem obliku. Glazba je uz priču jedna od najpozitivnijih strana igre. Idilične melodije vjerno prate emotivne situacije u igri, a isto vrijedi i za tonove koji se javljaju kada se obrađuje ozbiljna tematika.
IDEMO U ASTRONAUTE
Završna računica kaže da je To the Moon iznimno unikatan naslov koji vrijedi iskusiti. No da biste ga cijenili, na listi vaših prioriteta unutar ove igre treba biti narativni izričaj. Jer ovo je slučaj u kojemu igrač uzima ulogu promatrača - on na sami tijek radnje nema nikakav utjecaj, ali priča na njega i dalje djeluje na gotovo čaroban način. Ukoliko vam je imalo stalo do elementa priče u igrama, ovo je nešto čemu trebate svjedočiti. Pogotovo zbog toga jer developer neće stati na ovome, nego će nas već idućom igrom odvesti na nove avanture simpatičnog doktorskog para.
Igre su prvenstveno tu da nas zabave. No neke, poput indie naslova To the Moon, svojim refleksivnim karakterom idu korak dalje od toga.
Medij videoigara temelji se na interaktivnim iskustvima. Svaka je igra u svojoj srži zapravo jedno iskustvo kojega tvore različiti segmenti te cjeline. Iskustvo se između ostaloga može stvarati na kreativnosti, kompetitivnosti, vizualnom doživljaju, ali i narativnoj vrijednosti. Potonje je često osporavano jer je fabula u većini igara stavljena u sporedni položaj, zbog čega će mnogi reći kako je kvalitetne priče bolje tražiti u nekim drugim medijima. Srećom, povremeno se pojavi nekoliko igara koje to opovrgavaju. Iako takvi naslovi nisu česti, oni nas dotiču na specifičnoj razini. Jer rekordi se ruše, vizualni izričaj napreduje, a dobra priča ostaje upamćena za sva vremena.
WE HAVE TO GO DEEPER!
To the Moon je priča o ispunjavanju želje. Koliko god to čudno zvučalo, stvar je još čudnija - radi se o netipičnom procesu koji se ne odvija u stvarnosti već u sjećanju osobe. Protagonist igre je starac Johnny koji u nesvjesnom stanju broji posljednje sate svoga života. Kako bi mogao umrijeti sretan, želju mu pokušava ispuniti doktorski duo metodom izmjene njegovih sjećanja. No to nije tek rutinska operacija - starac zna da mu je želja otići na mjesec, ali razlog iste mu nije poznat, barem ne u svjesnom obliku. Doktorski par stoga mora analizirati njegov život u retrospektivi te naći rješenje za traženu želju prije nego starac izdahne po posljednji put.
Dakako, to je tek zaplet. Kada zavirite nešto dublje u samu priču, iskusit ćete gotovo sve što bi jedna fantastična pripovijetka trebala sadržavati. To the Moon ima sposobnost zaintrigirati, nasmijati, rastužiti i razveseliti, a to uspješno čini tijekom čitave avanture. Dijalog je kratak ali jasan, te predivno ocrtava odnose među likovima. Doktori Eva i Neil na dobrom su putu da postanu novi George i Nico, a starac Johnny i njegova supruga River dijele iznimno uvjerljiv ljudski odnos u kojemu ljubav nije nekakva paradigma, već se u njoj isprepliću mnogi faktori koji utječu na život (financijski status, bolest, kompleksi djetinjstva itd.).
Priča ima nekoliko neočekivanih zaokreta i niz filozofskih pitanja, primjerice o moralnosti umetanja misli u sjećanje (Eva u jednom trenutku konstatira kako njihov zadatak nije da se igraju Boga), zbog čega ju je ponekad teško pratiti, no većinu vremena ipak je jasno što se događa. Pritom valja naglasiti da su najbolji dijelovi igre upravo oni kada vam igra tek sugerira ono što se događa, a vi sami povezujete stvari na temelju prethodnih saznanja.
Dakako, ne može se reći da je priča sasvim originalna, što ste mogli i sami primijetiti ako ste gledali filmove kao što su Inception ili Eternal Sunshine of the Spotless Mind. Međutim, treba reći da je priča ovdje fokusirana na cjelovitiju životnu sliku jednog lika, što znači da sa spomenutim filmovima možda dijeli zaplet, ali ne i glavninu radnje. Dakle, može se reći da je priča snažan adut To the Moona. No što je s ostalim elementima od kojih je ovo iskustvo satkano?
RETRO U RETROSPEKTIVI
To the Moon žanrovski pripada među klasične point'n'click avanture. Gameplay mehanika stoga se oslanja isključivo na dijaloge i rješavanje zagonetki. Dijalozi su ovdje potpuno izravni i ne ostavljaju nikakvu mogućnost izbora, tako da se na kraju sve svodi na rješavanje jedne logičke zagonetke. Za njezino aktiviranje potrebno je skupiti pet različitih orbova unutar jednog sjećanja, nakon čega se dobiva slagalica u kojoj je potrebno okrenuti sva polja da bi se otkrila čitava slika. Taj zadatak progresivno postaje nešto teži, iako ćete ga i u najtežem izdanju riješiti bez ikakve muke i nasumičnim stiskanjem različitih polja. Igra vam kao svojevrsni highscore nudi naznaku u koliko se minimalno poteza zagonetka može riješiti, ali to nema apsolutno nikakav značaj za samu igru.
I to je otprilike to što se gameplaya tiče! Naravno, povremeno ćete naći i neke druge vrste kombinatornih zagonetki, pa čak i nekih pucačkih dijelova igre, no u suštini se sve svodi na jednu linearnu stvar. To vam može zvučati monotono, ali obzirom da se do svake zagonetke dolazi kroz sjećanje, a to sjećanje je dio priče, neće vam nedostajati motivacije za napredovanjem u igri. Uostalom, u četiri sata koliko igra otprilike traje, ne stignete ni zamijetiti repetitivnost gameplay mehanike. Nažalost, isto se ne može reći za kontroliranje likova koje je dosta limitirajuće.
Naime, da biste upravljali likovima pomoću miša (što je standardna praksa PNC igara) trebat će vam dosta strpljenja jer im ne možete narediti da dođu na drugi kraj ekrana već ih klikanjem svakog metra ispred njih morate navoditi do željenog cilja. Također, pomalo je nezgodno kada se na sitnom objektu nađu dvije interakcije, pa ih je moguće razdvojiti tek preciznim, milimetarskim kretnjama miša. No prvo treba uočiti da objekt sadrži dvije interakcije, što nije nimalo lako i može vam priuštiti onaj osjećaj izgubljenosti u PNC igri ukoliko niste oprezni.
Na polju vizualnog, riječ je o igri „staromodne“ prezentacije. Grafika nas podsjeća na prastare 8-bitne dane, a dijalozi nisu ozvučeni. I dok se to može činiti kao nepremostiva barijera za današnje vrijeme, već nakon sat vremena teško je zamisliti igru u drugačijem obliku. Glazba je uz priču jedna od najpozitivnijih strana igre. Idilične melodije vjerno prate emotivne situacije u igri, a isto vrijedi i za tonove koji se javljaju kada se obrađuje ozbiljna tematika.
IDEMO U ASTRONAUTE
Završna računica kaže da je To the Moon iznimno unikatan naslov koji vrijedi iskusiti. No da biste ga cijenili, na listi vaših prioriteta unutar ove igre treba biti narativni izričaj. Jer ovo je slučaj u kojemu igrač uzima ulogu promatrača - on na sami tijek radnje nema nikakav utjecaj, ali priča na njega i dalje djeluje na gotovo čaroban način. Ukoliko vam je imalo stalo do elementa priče u igrama, ovo je nešto čemu trebate svjedočiti. Pogotovo zbog toga jer developer neće stati na ovome, nego će nas već idućom igrom odvesti na nove avanture simpatičnog doktorskog para.
Admin: komentar modifikovan dana: Thu Jan 12 2012, 23:35; prepravljeno ukupno 1 puta
